Kada se dogovara teambuilding sadnje stabala, svi zamišljaju lijepe fotografije, sunce i skladnu atmosferu. Realnost na terenu je drugačija – i upravo zato ima jači efekt. Nakon sat i pol do dva rada ljudi su u blatu, ruke su umorne, a jakne više nisu čiste. I iako unaprijed naglasimo praktične stvari – svezana kosa, čvrsta obuća, slojevita odjeća – teren uvijek donese svoje iznenađenje.
Dogodi se kiša. Dogodi se tvrdo tlo. Dogodi se kamenje ili, u jednom slučaju kod škole u okolici Plitvica, sloj stare građevinske šute zatrpane ispod travnjaka. Sadnice su bile pažljivo odabrane za mikroklimu, ali bez ozbiljne pripreme teren može usporiti ili ugroziti sadnju. Tada se vidi koliko je organizacija ključna. Priprema čini 70% posla. Teambuilding ne počinje na dan događaja nego dva tjedna ranije – kroz provjeru tla, dozvole, suradnju s lokalnom zajednicom i plan B scenarije. Kada je teren spreman, tim može doživjeti iskustvo bez frustracije.
I sada dolazimo do dijela koji tržište najviše zanima: kako zaposlenici reagiraju?
Prvih deset minuta uvijek postoji blaga zadrška. Tko će prvi uzeti lopatu? Tko će stati u red? U pravilu prvi krenu oni koji inače najmanje govore na sastancima. Nakon toga nestaje hijerarhija. Direktor i zaposlenik stoje u istoj rupi, doslovno. Kreću šale. “Ajde, udari jače, vidi se da si navikao tipkati.” Uloge se prirodno mijenjaju. Oni koji inače vode sastanke sada slušaju upute s terena, a oni tiši preuzimaju inicijativu. Ta zamjena perspektive je jedan od najjačih elemenata wellbeing zaposlenika koji se ne može simulirati u dvorani.
Umor postoji, ali dosada nikada. Upravo suprotno – ljudi se zadržavaju duže nego što je planirano. Ne zato što moraju, nego zato što žele završiti red, dovršiti parcelu, vidjeti cijelu liniju posađenih stabala. Nakon aktivnosti često slijedi ručak ili večera, a u autobusu se već šalju fotografije, smije se blatnim čizmama i prepričava tko je najbrže kopao. To je trenutak kada employee engagement aktivnosti prestaju biti koncept i postaju iskustvo.
Najzanimljiviji dio događa se kasnije. Ljudi kažu da su prvi put razgovarali s kolegom s kojim godinama razmjenjuju mailove, ali nikada nisu imali stvarni razgovor. Kada izađu iz ureda, vide koliko su zatrpani ciljevima i koliko malo prostora ostaje za ljudski kontakt. Teambuilding tada postaje reset, a ne samo aktivnost.
Primjer iz prakse je suradnja s kompanijom AstraZeneca koja globalno provodi program AZ Forest – inicijativu pošumljavanja i obnove bioraznolikosti s ciljem sadnje i praćenja 200 milijuna stabala do 2030. godine na šest kontinenata. Program je razvijen u suradnji sa stručnjacima, lokalnim zajednicama i vlastima, a uključuje dugoročno praćenje opstanka stabala, odabir lokalno prilagođenih vrsta i jasno definirane društvene i okolišne benefite. U Hrvatskoj je njihov tim kroz korporativno volontiranje sudjelovao u sadnji u Kašini.
Ono što je njima važno globalno – bioraznolikost, otpornost na klimatske promjene, dugoročno praćenje – preneseno je na lokalnu razinu kroz konkretan rad zaposlenika.
To je razlika između simbolične sadnje i ozbiljnog green team buildinga. Kada postoji struktura, suradnja s lokalnom zajednicom i jasni kriteriji opstanka, aktivnost postaje dio šire ESG strategije, a ne jednodnevni događaj.
Najveća zabluda je da je teambuilding sadnje stabala “lagana šetnja u prirodi”. Nije. To je fizički rad, blato i ponekad nepredvidiv teren. Ali upravo ta realnost stvara povezanost, motivaciju zaposlenika i osjećaj postignuća koji traje duže od bilo koje prezentacije.
Ako razmišljate o employee engagement aktivnostima, pitanje nije hoće li ljudima biti naporno. Pitanje je žele li doživjeti nešto stvarno. Iskustvo s terena pokazuje da upravo to najviše pamte – trenutak kada su zajedno napravili nešto što ostaje i nakon povratka u ured.
